ŠTA JE KARATE?

 

Karate je vještina borenja bez oružja. Izraz KARATE doslovce preveden sa japanskog jezika znači PRAZNA RUKA. Protivnici zadaju jedan drugom udarce rukama i nogama, šakom. laktom, stopalom i koljenom , istovremeno pokušavajući da udarce odbiju ili izbjegnu a prema principima koji napad i odbranu čine veoma efikasnim - nanose jak bol, povrede, čak i uzrokuju smrt.

U sportskom karateu udarci tj. kontakt s protivnikom su zabranjeni.

 

DOMOVINA KARATEA NIJE JAPAN!

 

Najstarije tragove karatea istraživači su našli u zapisima i reljefima drevne Indije. Sveštenici su njegovali specifičnu vještinu golorukog borenja radi odbrane usamljenih budističkih hramova, i radi postizanja psihičkih i fizičkih sposobnosti sveštenika i njihivih učenika.

Iz Indije karate se prenosi u Kinu, a zatim do Okinave i Japana, gdje nastaje moderni karate.

 

FUNAKOŠI GIČIN - REFORMATOR KARATEA

 

Ime Funakoši Gićina, skromnog instruktora karatea s Okinave, čovjeka malog rasta, blagih manira, osmjehnutog lica i ozbiljna, pronicljiva pogleda, neodvojivo je od karatea. Cio život (1867 - 1957.) posvetio je širenju te vještine.

 

 

 

KARATE U BIH

SALIH – SALKO ĆURIĆ

Svi smo slobodni da biramo ciljeve, način, vrijeme, ali najviše od svega da biramo osnovnu slobodu – svoj stav, govorio je * Živio je svoje riječi i imao veoma malo smisla za ograničenja * Negov život poklon je svima koji su ga poznavali.

 

„Sad kada sam slobodan i svoj vlastiti gospodar,
pretpostavljam da mogu raditi šta hoću, postići šta hoću.
Samo jedan korak i mogu da se dignem i letim.“
( J.J. Rousseau)

 

Prva demonstracija karatea na prostoru bivše Jugoslavije desila se 1955. godine kada je japanski majstor T. Nagaoka pred znatiželjnim polaznicima judo seminara u Novom Sadu pokazao dio ove vještine. I baš tako, možda sretnom slučajnošću, jedan zanesenjak, rođen u Mostaru 22.01.1946. godine i slobodan od bilo kakve demagogije, od svoga oca Ahmeda dobija „pogrešnu“ knjigu koja mu je otvorila prozor u svijet karatea. Riječ je o Salki Ćuriću, koji je to i sam jednom prilikom ispričao:
„ Prije karatea, osam godina sam se bavio judom. Jednom prilikom, moj otac je bio u Americi, kod brata Faruka, i želeći da me obraduje kupio je najveću knjigu sa mnogo fotografija ljudi u kimonima. Pogađate, nije bio u pitanju judo nego karate. Gledajući te slike, ja sam počeo mlatarati rukama i nogama, kobajagi vježbati...“
Uskoro je Salko stupio u kontakt sa ljudima koji su vježbali karate van BiH, pa je njegovo „mlataranje“ vrlo brzo dobilo pravi smisao. Do tada je dogurao do smeđeg pojasa u judou. Po dolasku na studije u Sarajevo, Salih se sav posvećuje ovom sportu. A studirao je elektriku koju je i završio - svi su znali da je to učinio radi svojih u Mostaru kojima je bilo važno da im sin ima diplomu. Ko bi to danas, i ko bi to ikada, završio elektrotehnički fakultet „za 'nako, a da mu ne treba“? Niko! I to je samo jedna od sitnica ili krupnica koja Saliha odvaja od običnog svijeta.

Pioniri karatea

Uz intenzivno vježbanje, ispunjava i svoju misionarsku dužnost – okuplja grupu đaka, gimnazijalaca i studenata, u prvu karate selakciju. U početku se sve odvija pod okriljem Judo podsaveza i Judo kluba „Bosna“, ali već u maju 1967. njegov rad rezultira osnivanjem i prvog karate kluba u BiH – Karate kluba „Bosna“ Sarajevo.
Prvi Ćurićevi učenici bili su Hamdija Strinić, Ibrahim Nizam, Jadran Muhamedagić, Nenad Tuševljak, Zlatko Vuković, Pero Burić, Nenad Morača, Ibrahim Uštović, Mile Golić, Almasa Ćurić, a potom Zdravko Ćuturić, Suad Ćupina, Rajko Radulović, Milan Gavrilović, Dragan Vikić, Enver i Zaim Backović, Zlatan Jugo, Milorad Đokanović, Olivera Šimić, Marijana Nenadić i plejada drugih Salkinih učenika.
Za tu generaciju zanesenjaka svi sportovi bili su na jednoj strani, a na drugoj njegov pokret, kroz koji se prolazilo redovnije i radije nego kroz omladinsku organizaciju. Za sjećanja i prepričavanja jedan je život premalo.
Šta je to najvažnije i najbolje čemu je učio svakog ko je htio da sluša? Ne eksplicitno „slušaj ti mene“ nego nenametljivo, između dvije tehnike, provuče se linija skrivenog filozofa, pa onda još jedna.
Od njega se moglo naučiti da nema granica u sportu, školi, poslu - za onog ko je spreman da uloži vrijeme i rad, te mudro izabere cilj.
„ Ako radiš, radiš i radiš možeš napraviti karijeru, postati svjetski prvak samo sa jednim savršenim džakozukijem koji ćeš ponavljati čitav život. Ali, ako radiš samo jedan udaraca, pa bio on i savršen, ti onda nisi karatista – potpun čovjek. Svi smo slobodni da biramo ciljeve, način, vrijeme, ali najviše od svega da biramo osnovnu slobodu – svoj stav“, govorio je.
Nisu to bile prazne riječi, a nisu bile ni izrečene kao komesarsko predavanje, radije crtica tu, rečenica tamo. Slično, kao kada je na jednom peronu učenicima rekao:
„ Uživajte, ovo je bogastvo. Pun život. Sjetićete se vi ovoga.“
I sjećaju se - to  je bio on, svoj, uvijek svoj i slobodan. Uvijek i uvijek različit od ostalog svijeta, a pri tome građanin svijeta.

 

      

   Državni reprezentativac
Prvo predstavljanje bosanskohercegovačkog karatea na tadašnjem saveznom nivou dešava se 18. juna 1966. godine, prilikom formiranja karate odbora u okviru Saveza Jugoslavije za judo i ostale srodne sportove. Tom skupu su prisustvovali Salko  Ćurić i Jadran Muhamedagić, kao predstavnici BiH. Iste godine je novoosnovani Karate odbor postao ravnopravnim članom Evropske karate unije (EKU).
Zargeb je 28. aprila 1968. bio domaćin Prvog državnog prvenstva, a BiH su predstavljali Ćurić, Nizam, Strinić, Muhamedagić i Morača. Na osnovu pokazanog na prvenstvu, uslijedio je izbor državne reprezentacije za Evropsko prvenstvo u Parizu, koje je održano iste godine. Izabrani sastav, u kome je bio i Ćurić, u disciplini borbe ekipno, osvojio je treće mjesto i okitio se bronzanim medaljama. Naredne godine je održano prvo Državno prvenstvo za žene u katama, a prvi bosanskohercegovački reprezent je bila Almasa Hatibegović-Ćurić, Salihova supruga. 
Središte svih zbivanja u ovom sportu na području BiH bilo je u Karate klubu „Bosna“, pa se osim takmičara iz njega regrutuju i prve sudije i treneri.
Salkina zaljubljenost u karate darovala mu je brojne uspjehe. Bio je prvak bivše Jugoslavije u katama, državni prvak u borbama u srednjoj kategoriji, vicešampion u apsolutnoj kategoriji, standardni reprezentativac koji je širom Evrope pronio slavu Bosne i Hercegovine, pa i više od toga, širom svijeta, jer braneći boje bivše Jugoslavije sudjelovao je na šest evropskih i dva svjetska prvenstva, a ti njegovi nastupi bili su krunisani drugim mjestom na Evropskom prvenstvu u Londonu 1971. godine, dva puta trećim mjestom također u Londonu 1969. godine, te godinu dana kasnije u Hamburgu.
Jedini koji je pobijedio Iliju Jorgu, svog učitelja i postao državni prvak bio je Salko 1977. godine. Na račun toga i iz poštovanja Jorga, mnogo godina poslije, posthumno mu dodjeljuje osmi dan.

 

I. Jorga (desno) i jedan od njegovih najboljih učenika Salko Ćurić - Beograd 1978, Evropsko prvenstvo EAKF

 

         Zvuči skroz sumanuto, ali da - Salko je imao svoju mašinu za cigle, ili je bar dugo radio na njoj sa svojim drugom Midom, negdje na brdovitom Balkanu, sredinom 70-ih. Imali su on i supruga Buca i svoju sito štampu i umjetničke momente. Bio je svestran -  trenirao judo, osnovao karate u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, bio selektor, trener, idejni vođa kluba koji nije bio klub, nego „pokret za druženje“ sa hiljadama članova.

 

    „Tvoja teorija je luda, pitanje je da li je dovljno luda“ (Nils Bor)

 

          Za Salku je važilo pravilo „moja teorija...“, odnosno, ne bi on rekao, nego je radio sa nevjerovatno ludim stvarima, sa kipućim entuzijazmom. Sve nevolje, brige, tuge i bolesti, zle namjere i prepreke, ništa ga nije moglo slomiti ili natjerati da mrzi, razboli se ili odustane. Kakvi da kuka! Samo ga je dobro moglo ganuti. Istinski.
Nacionalnost i vjera nikad nisu imali javnu ulogu kod njega. To je bilo samo njegovo, privatno. Tako je malo ljudi u našim zatrovanim vremenima koji su bez dileme i oklijevanja imali snage da se duboko ne slažu sa ljudima o raznovrsnim pitanjima kao što je to on vješto radio, ali nikad i nikad na osnovu toga ko je ko. Sasvim je moguće da se danas iz perspektive polusvijeta i poluinsana, jedna takva osobina prevodi kao falinka, kao mana.
Kombinacija talenta, bezkompromisne upornosti i šarma mostarskog liskaluka, izazvala je neograničenu toleranciju, čak i kod onih koji ga nisu simpatisali. Čak i sa neslaganjem i provalijom veličine Velikog Kanjona, njemu se praštalo. Toliko projekata, ideja i interesovanja, toliko strasti za životom. Nakim ljudima u život stane mnogo, u Salkin je istinski stalo sto puta više. Da je živio u drugo vrijeme bio bi renesansni čovjek. Njegova kreativnost, znatiželja, organizaciona sposobnost, činile su ga ne samo odličnim nego velikim pionirom, čega god se dotakao.

Samo nebo je granica

Svoje najblistavije „medalje“ Salko je osvojio kao trener. Ostat će upamćen kao prvi trener karatea u Bosni i Hercegovini i jedan od najuspješnijih trenera ženske reprezentacije bivše Jugoslavije, pod čijim vodstvom su reprezentativke na čelu sa njegovom suprugom Almasom, nanizale nisku medalja od zlatne na Evropskom prvenstvu u Mančesteru 1981. godine, uspijeha u Cirihu, Minhenu, Dablinu, do srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Kairu 1983. godine.
Salki ništa nije stajalo na putu, ili ne bar zadugo. Živio je svoje riječi i imao veoma malo smisla za ograničenja i limit. Vojsku JNA je izbjegao ne iz patriotskih razloga ili lijenosti nego, zato što je to smatrao gubljenjem vremena, a on vremena za bacanje nije imao. Salko je bio sanjar kojeg je strast za pogledom iza horizonta gurala u drugima nedostižne ekstreme.
Iza svakog ćoška izazov i „nova planeta“ čuda. Bravo! Kakav uspjeh! Patent iz mehanike  a  inžinjer jake struje. Tek tako i samo kod njega. Nepodnošljivom lakoćom.
- Ma znaš kako? (oči zaškiljene, donja usna zagrizena, gestikulacija rukama, kao da zavrće poklopac na tegli pekmeza, mali prst ovojen, pogled u daljini.) - Ovako i ovako, pih! (zvuk, kao da tjera muhu sa usta, pokret ruku opisuje polukrug) - Skroz jednostavno. Sve što treba da uradiš je da pogledaš. Razumiješ - objašnjava u dvorištu Titove, na kafi kod „Dede“. Svi slušaju. Niko ne konta. Svijet samo njegov. Svi njegovi talenti i ekspertiza, kombinovani sa naivnim idealizmom, samo su ga gurali više i dalje, u svijet velikog sanjara.
Nepravda je zaboraviti sve o karateu u Sarajavu, Mostaru, Tuzli, cijeloj Bosni. Kako je to teklo? Kuda? FIS, Zaostrog, polaganja, takmičenja, pojasevi, rat, heroji... i jedan je on i poseban. Možda neko jednom sjedne, presavije papir i krene od Puške u Zaostrogu, kada je fulao početnu poziciju za par metara. Na pitanje „gdje si počeo katu“, Puška kao iz puške, spremno odgovara: „U FIS-u!“
Salko koji je sve „zakuhao“ u karateu radio je sve lako, odlučno i bez straha. Svaki korak u nepoznato bio je jednostavno genijalan i neustrašiv, sve do posljednjeg daha i koraka.
Ako je ijedan sportista sa ovih naših, bosanskohercegovačkih prostora obezbijedio besmrtnost i prije svog stvarnog odlaska do vječnog smiraja, onda je to Salih – Salko Ćurić, koji je braneći Bosnu i Hercegovinu poginuo 25. maja 1992. godine u borbi za objekat Žunovnica, kod Hadžića.

 

         Oni koji su ga poznavali ne vjeruju da ga više nema. I zaista - tu je, u sjećanju porodice, prijatelja, poštovalaca, a siguran sam, negdje gore gradi zvjezdane portale.
Ne može biti drukčije.
Ali koja spektakularna i divna vizija života i više od svega: koja avantura!
Djeca i mladi sportisti, koji dođu na memorijalni turnir njemu posvećen, nisu svjesni čiji život slave. Salkov memorijal je takmičenje koje ne slavi samo njegovo znanje karatea, nego slavi njegov život – poklon svima koji su ga poznavali.


ADIS  MUJKANOVIĆ